Fotografija: Davor Žunić

FRÉDÉRIC BEIGBEDER

Svjetska književna zvijezda o životu i smrti

Imam 53 godine i dvoje male djece, želim živjeti što duže. Putovao sam svijetom i tražio znanstvenike da mi kažu koliko najduže mogu preživjeti.

Makar je u Hrvatsku doputovao nakratko, tek na pola dana, da bi predstavio novi roman, a već je idućeg jutra zbog ranije dogovorenih obaveza žurio kući, put francuskog dijela Baskije gdje mu je od kad se odnedavno preselio iz Pariza dom, Frédéric Beigbeder tog je poslijepodneva bio žovijalno ležeran, pomalo nalik kakvu maturantu prvog dana školske ekskurzije. U lobiju zagrebačkog Hotela Palace, dok se pozdravljamo, glavu gura u oveću zdjelu s bombonima. Šaku napuni s četiri, pet, šest, i kaže – sad je spreman, možemo potražiti kakvo ugodno mjesto za razgovor.

Francuski književnik donedavno poznat kao kroničar mondenog života Pariza, nekadašnji marketinški stručnjak, televizijski i radijski voditelj, scenarist, glumac, književni kritičar, sad u pedesetima, otac je dvoje male djece. I odrasle kćeri. Mlađoj su kćeri, spominje, tri godine, sin je napunio tri mjeseca, a on u rujnu slavi 53. rođendan: „Sve se u mojoj obitelji vrti oko brojke tri. To očinstvo, dvoje male djece u pedesetima, definitivno me je motiviralo upitati znanost koliko dugo mogu živjeti“, govori na način da niste sasvim sigurni koliko je doista ozbiljan. Takvim tonom izgovara i većinu drugih rečenica – na pola puta između nehajne šale i potencijalne filozofske rasprave.

Pisanje je neka vrsta igre, kao da gledaš na svijet i život očima nekoga tko je još nevin. Za književnika je jako bitno biti u stanju normalne, uobičajene stvari promatrati kao da su sasvim posebne.

U romanu „Život bez kraja“ daje niz informacija o mogućnosti produljenja života što ih je prikupio putujući po Europi, Bliskom istoku, Americi i razgovarajući s raznim znanstvenicima. Frédéric Beigbeder piše o mogućnosti pomlađivanja stanica, transplantaciji organa iz svinje, ubrizgavanju matičnih stanica, 3D printanju organa, sjedinjenju čovjeka i robota… Ukratko, bavi se temom koju bi donedavno od njega malotko očekivao.

I makar je prve godine svojih pedesetih potrošio na opsesivno traženje odgovora na pitanje je li i koliko moguće produžiti život, može li čovjek očekivati da će postati besmrtan, u razgovoru tvrdi da ne vidi nikakve bitne razlike između svojih četrdesetih i pedesetih. „Zapravo, još se uvijek dijelom osjećam kao da mi je tek šest ili osam. Zato valjda i jedem ovoliko slatkiša“, smijući se, oboje svrnemo pogled na više papirića bombona što ih je netom pojeo, nestrpljiv da na stol stigne maločas naručena hrana.

Preuzmite ACI No. 1

Ostatak članka kao i druge zanimljive sadržaje možete pronaći u našem besplatnom digitalnom izdanju časopisa…

PREUZMITE PDF