Fotografija: Petar Fabijan

ENRICO MAROTTI

Prvak svijeta u surfanju

Lanjsko su ljeto Hrvati egzaltirano po ulicama i trgovima slavili nogometno srebro sa Svjetskog prvenstva. Dapače, i danas je onih koji će tvrditi da je hrvatsko srebro iz Rusije „skoro zlato“; kolikogod da ono to nije, nekima valjda sjaji kao – zlato. Mjesec i pol kasnije u Rijeku je, od ostatka zemlje slabo uočeno, stiglo zlato sa Svjetskog prvenstva u jedrenju na dasci. Prvo takvo u ovoj zemlji. Riječanin Enrico Marotti na Sjevernom je moru u Danskoj bio prvi. „Normalno je da ljudi vole nogomet, volim ga i ja. Ta nogometna groznica unijela je dobrodošao optimizam. No, kad bismo išli logikom, bilo bi očekivano da ova zemlja više uloži u jedrenje. Jer, nije po Hrvatskoj na stotine dobrih nogometnih stadiona, ali zato imamo tisuću otoka koje nije stvarao čovjek, koji su nam poklonjeni; imamo na tisuće nevjerojatnih mjesta za jedrenje. Nije mi toliko do osobne promocije, ali bih to što sad Hrvatska ima svjetskog prvaka u surfanju volio iskoristiti da što više mladih privučem jedrenju, neka nogomet igraju zimi“, smije se Marotti.

„Slava me uopće ne zanima. Volim to što radim i to mi je puno bitnije od slave“, kroz vjetrom razbacane uvojke sportaševe kose na lijevom uhu proviruje morčić, naušnica specifična za ljude iz riječkog kraja; na njoj je lik crnca glave omotane bijelim turbanom. „Ne skidam ga sa sebe od kad sam ga dobio, od moje četrnaeste godine. Naslijedio sam ga od obitelji. Svi su kod mene nosili morčiće. Generacijama je tako“, vrti naušnicu. Pripovijedamo još neko vrijeme o morčiću, tradicija i Kvarner Marottiju su bitni.

Podatci govore da morčić nosi gotovo polovica ljudi na Kvarneru. Muškarci vrlo rijetko, žene često. Legenda, priča surfer, kaže da je vezan uz turske turbane koji su ostali za neuspješnog turskog napada na Rijeku u 16. st. Druga pak tvrdi da morčić porijeklo vuče iz doba kad je neimenovana talijanska kontesa crnoj sluškinji koju je jako voljela darovala slobodu, a kao uspomenu na nju dala izraditi naušnice s njezinim likom.

Slučaj je htio da je Marotti baš to jutro kad smo razgovarali odradio svoj zadnji trening u 2018. kod kuće, na Jadranu. Sutradan leti na Havaje, na zimske pripreme. Kući potom neće do Božića, a i onda samo kratko, jer poslije toga dva i pol mjeseca trenirat će na Tenerifima.

Izvuče dasku i jedro iz mora; dok se s njega cijedi voda, brzim će koracima do auta, parkirana na samoj rivi. Otvara vrata, iznutra u sekundi iskaču Shaka i Ares. Čekali su gazdu. S psima oko surfanja i treninga ima uhodane rituale: svako jutro Ares i Shaka promatraju Enrica na dasci u moru, gledaju ga kroz prozorsko staklo automobila, parkira tako da ga lako mogu promatrati. Znaju da trebaju strpljivo sačekati i gazda će se vratiti s mora, pokupiti ih i povesti u šetnju. „Bilo je i dana kad su u šest ujutro moji psi znali šapom stisnuti trubu automobila, probuditi cijelo Volosko.

Morao sam ih naučiti da, makar sjede na prednjem sjedalu, kao u prvom redu u kinu, i gledaju kako surfam, trubu više ne smiju taknuti ni u ludilu“, vrti glavom surfer.

Preuzmite ACI No. 1

Ostatak članka kao i druge zanimljive sadržaje možete pronaći u našem besplatnom digitalnom izdanju časopisa…

PREUZMITE PDF